Problemi u braku: Kad se u braku osjećamo kontrolirano, kao da nas je netko zatvorio u kavez ili bocu, i tako životarimo na rubu svojih potencijala. Nesretni, nezadovoljni, stalno iznova vrtimo isti film. Vrtimo se u krug. Ako se nastojiš oteti kontroli ili oduprijeti, istovremeno postaješ svjesna da možeš izgubiti sve što si gradila.
Neki su, pak svjesni svoje kontrolirajuće prirode i također zapadaju u istu dilemu: „Nastavim li ovako, hoću li izgubiti partnera?“.
Što je kontroliranje?
Prema kontrolnoj teoriji Williama Powersa, kontroliranje je prirodni fenomen. Biološki, psihološki, tehnološki, bihevioralni fenomen. Organizam kontrolira količinu kisika u tkivima, kontroliraju se razine hormona, razine drugih važnih supstanci u tijelu… Kontroliramo razinu psiholoških doživljaja. Kontroliramo dok ne postignemo određeno stanje. Stanje da je “dovoljno” – dovoljno tuge, dovoljno igre, dovoljno suza, dovoljno pića, dovoljno zagrljaja. Makar neki kažu da zagrljaja nikad nije dovoljno, mnogi će se složiti da se ne mogu cijeli dan grliti.
Ovaj dio teorije zvuči kao puko teoretiziranje i nema veze s brakom, ali ima. I u braku svi smo biološke jedinke i funkcioniramo na taj način. Daj mi prigodu da objasnim kako i zašto kontroliramo. I što je još važnije – što u stvari kontroliramo?
Ljudsko tijelo sadrži nekoliko milijuna kontrolnih mehanizama i svi služe jednoj zajedničkoj svrsi – održavanje ravnoteže.
Ravnoteža
Niti previše, niti premalo – to je ravnoteža. Niti previše niti premalo tekućine u tijelu, niti previše niti premalo hrane, niti previše niti premalo soli, svjetla, sna, druženja, telefoniranja, čitanja blogova…
Kada je ravnoteža narušena, nastaje frustracija
Ako procijenimo da je nečega previše ili premalo, određeni kontrolni mehanizam proradi, nastojeći ponovo uspostaviti ravnotežu. Frustracija je tim veća što je ravnoteža više narušena. To je jasno, no nije precizno. Precizno bi bilo reći da je frustracija jednaka razlici između percepcije i očekivanja (prema Teoriji kontrole Williama Glassera).
Ili: Frustracija = očekivanje – percepcija
Valja primijetiti da se svi kontrolni procesi nalaze unutar organizma. Dakle, sve što kontroliramo, kontroliramo iznutra. Očekivanja su u nama. Percepcija je također u nama, odnosno stvaramo je sami. Frustracija – znamo, dolazi iznutra.
Kontrolna ploča je u nama
No, ono što također valja reći jest da ti upravljaš svime što ima veze s tobom. I u tome je velika moć. Najveća. Kontrolu nad vlastitim životom imaš ti i nitko drugi. Čak ni kontrolirajući partner ne može u stvari upravljati tobom jer upravljaš ti. Svi kontrolni mehanizmi su u tvojem organizmu. A partnerovi kontrolni mehanizmi su u njegovom tijelu.
Ipak, često nam se učini da netko upravlja nama ili da mi upravljamo partnerom. Kada partner radi u skladu s našim očekivanjima, tada frustracije nema. Imamo dojam da imamo partnera pod kontrolom. Kada ne radi u skladu s našim očekivanjima, često vjerujemo da ga možemo dovesti u red. Više o očekivanjima možeš naći u knjizi Brak: uputa za uporabu.
Svatko upravlja sobom
Kada dugotrajno nastojimo kontrolirati partnera, tada nastaju problemi u braku. To je jednostavno zato što partner upravlja sam sobom, i neće pristati na kontroliranje jednako kako se svako živo biće opire kontroliranju. Zašto? Zato što svako živo biće nastoji zadržati ravnotežu. A upravo je održavanje ravnoteže ono što možemo biti sigurni da partner stalno radi. I ukoliko je u svojem nastojanju da uspostavi ravnotežu u svojem životu doveo nas u frustraciju to može značiti samo jedno:
Neko tvoje očekivanje adresirano je na partnera.
Obratno – ako misliš da te partner nastoji kontrolirati – neko njegovo očekivanje adresirano je na tebe.
Što je tu čudno?
U našem društvu je razumijevanje o uzajamnom kontroliranju toliko uvriježeno da ovo o čemu pričam da svatko upravlja sobom i da je kontrola unutarnji proces – svetogrđe. U najmanju ruku mi većina čitatelja neće povjerovati. No, ipak vrijedi to napisati jer je mnogima pomogla spoznaja da sami upravljaju svojim životom.
Svatko drži svoj upravljač – svaki kontrolira svoj život
Čudno je to da ne upravljamo partnerom jer nam se čini da upravljamo. Čini nam se jer partner često čini nešto što je u skladu s našim očekivanjima. Ako vjerujemo da kontroliramo partnera, tada nam se to njegovo pristajanje čini vlastitim uspješnim kontroliranjem. Ja kontroliram, on napravi, ja uspio.
Tko se ljuti na partnera, nastoji ga kontrolirati
To što pišem, mnogima će se činiti logičnim – učiniti će se suvišnim reći da sami upravljamo svojim životom. Pa to već svi znamo, zar ne? Ipak na testu realnosti, mnogi popadaju kao kruške.
Čim osjetimo frustraciju vezanu uz partnera, znači da imamo očekivanje od njega. A kada djelujemo da snizimo tu frustraciju – kritiziramo, prigovaramo, durimo se, vičemo, negodujemo, želimo promijeniti partnera. Ne paše nam to kako se ponaša, pa hoćemo njime upravljati.
U tom trenutku ne vjerujemo da sami upravljamo sobom i da partner upravlja sobom. U tom trenutku želimo upravljati partnerom.
Tko upravlja u tvom životu?
Istina je samo to da on sam upravlja sobom. I činjenica je da samo ti upravljaš sa sobom. I partner upravlja sobom. O ovome sam već pisao.
To je kao kada dvoje voze bicikle. Svatko upravlja svojim biciklom, a u svakom trenutku odlučuju hoće li voziti zajedno ili odvojeno. Svaki odlučuje za sebe.
Što se događa kada jedan pokušava upravljati drugim biciklom? On pušta svoj upravljač da bi okretao partnerov. Znaš da to prije ili kasnije mora dovesti do pada. Tako i u braku kontroliranje partnera neminovno donosi pad jednog ili oba odnosa.
Ako prepustiš upravljač partneru, što se događa? Tko vozi onda tvoj bicikl?
Kako se onda riješiti partnerovog kontroliranja?
Ovo pitanje će postaviti oni koji vjeruju da ih partner može kontrolirati. Ja vjerujem da svojim ponašanjem kontroliramo sami. Ti, na primjer, upravljaš sama. Čitaš ovaj blog bez da te itko na to tjera. Dišeš, hodaš, hraniš se, tuširaš se, sjediš, čitaš, sve to radiš samostalno. Imaš moć odlučivati za sebe i za svoj život.
Upravljač je u tvojim rukama
Da, možda tvoj partner viče ili te vrijeđa i li na drugi način komunicira svoja očekivanja prema tebi. No, i dalje stoji da on upravlja samo sobom, a ti upravljaš svojim životom.
Blizak suživot dviju odraslih samostalnih osoba nije jednostavan
To je brak. Život dviju osoba koje su odlučile (svaka za sebe) živjeti uz partnera. Približavati se, povezivati se, zajedno kročiti kroz život.
U trenutku kada stojimo pred oltarom ili matičarom, savršeno smo svjesni da krećemo u avanturu zajedno i svjesni smo činjenice da svojevoljno (bez prisile!) stupamo u brak. No, većina upravo tu samostalnost ostavi pred oltarom.
I dalje smo samostalni, autonomni organizmi
Ne možemo biti nikakvi drugačiji već dvije biološke jedinke. Samo je pitanje pristajemo li i dalje kročiti kroz život zajedno? Pristajemo li se približavati i raditi na svojem odnosu? To što smo samostalni, ne znači da moramo biti usamljeni, brak i dalje može biti povezivanje i približavanje.